Što je zapravo senzorna integracija? Kako izgleda terapija Ayres senzorne integracije i koji su njeni principi? Tko ju može provoditi? Kako bi trebao izgledati prostor za provođenje terapije senzorne integracije? Što terapeuti očekuju od djeteta tijekom terapije? Nadamo se da ćete u ovom tekstu pronaći odgovore 🙂

Teoriju senzorne integracije je, kroz brojna znanstvena istraživanja i rad, utemeljila i razvila Dr. Jean Ayres, radni terapeut, klinički i edukacijski psiholog.

Od samog rođenja, a i prije, konstantno zaprimamo različite senzorne informacije, pa tako i pri samom rođenju (ako je rođeno vaginalnim putem) tijekom kojeg dijete zaprima jaki taktilni i proprioceptivni podražaj. Imamo 7 osjetila, uz jedno unutarnje osjetilo-interocepciju, o kojem se sve više govori kao 8. osjetilo. To su:

• vestibularni (balans)
• proprioceptivni (svjesnost tijela)
• taktilni (dodir)
• vizualni (vid)
• auditivni (sluh)
• gustatorni (okus)
• olfaktorni (njuh)
• interocepcija (informacije iz unutarnjih organa)

U zadnje vrijeme se sve više govori o 8. osjetilu, interocepciji koje nam daje informacijame iz naših unutarnjih organa, iz našeg tijela kao na primjer da li smo gladni ili siti, da li moramo na toalet, i slično.

Svaki sustav ima svoje receptore preko kojih zaprima informacije i svaki od njih ima svoju “ulogu”. Senzorna integracija je temeljna za djetetov razvoj. Ako dijete ima poteškoća u obradi senzornih informacija tada neće moći razviti adekvatne vještine grube motorike, fine motorike, imat će problema u aktivnostima svakodnevnog života (kupanju, oblačenju, pisanju, …), samoregulaciji, itd. Dolje je prikaz senzorno integrativnog procesa.

Ayres je inicijalno pisala o senzornoj integraciji kod djece s poteškoćama učenja. Tendencija SI teorije je bila namjera objašnjenja problema povezanih s dispraksijom i poremećajima senzorne modulacije. Disfunkcije senzorne integracije zahtijevaju dokaze o problemima centralnog procesiranja vestibularnih, proprioceptivnih i taktilnih podražaja koji nisu povezani sa perifernim oštećenjem ili oštećenjem centralnog živčanog sustava ili s kognitivnim oštećenjima. Zbog određenih sindroma, stanja, oštećenja, može doći do problema na području senzorne integracije, no onda nije primarni problem poremećaj senzorne integracije već druge osnove (A.C.Bundy, S.J.Lane; Sensory integration theory and practice, 3rd ed; 15.str.; 2019). I ne, to nije terapija koja se provodi samo do djetetove 7. godine života kao što se možda prije vjerovalo jer se terapija temelji na neuroplastičnosti mozga. Ali svakako je poželjno što ranije to bolje, odnosno u duhu rane intervencije o kojoj možete pročitati ovdje.

Ukratko ćemo objasniti kroz jednu svakodnevnu aktivnosti koji sustavi su aktivirani.

Kada bi samo usko razmotrili aktivnost pisanja, ono zahtijeva dobru propriocepciju jer receptori u mišićima i zglobovima pružaju informacije  koliko jak pritisak moramo koristiti (da nije previše lagan niti previše jak). Isto tako bitan je taktilni sustav koji preko receptora u koži omogućuje da osjetimo olovku u ruci i kako bi znali gdje i kako držati odnosno dodirivati olovku, papir. U ovoj aktivnosti sudjeluje vestibularni sustav kojem se receptori nalaze u unutarnjem uhu i šalje nam informacije gdje nam je pozicija glave, vrata i trupa kako bi zadržali stabilno vizualno polje i posturu. Receptori se aktiviraju u unutarnjem uhu prilikom pomicanja glave kako bi prepisali. Naravno pri aktivnosti pisanja bitan je i vizualni sustav  koji treba točno registrirati ono što piše te sudjeluje u pravilnom pisanju. U ovoj aktivnosti postoji komponenta praksije te moramo motorički isplanirati kako kopirati ono što vidimo napisano, gdje to smjestiti na papir. Također dijete mora uspješno izolirati tijekom navedene aktivnosti nebitne podražaje ih okoline (vizualne i auditivne) kako bi održao pažnju. Kada je protok informacija narušen dijete će imati problema u navedenoj aktivnosti, no i mnogim drugima.

Terapeut provodi sveobuhvatnu procjenu kroz strukturirano i ne strukturirano kliničko promatranje, standardizirane upitnike (kao što  je Dunn Sensory Profile, Sensory Processing Measure) te kroz standardiziranu procjenu Test Senzorne Integracije i Praksije (Sensory Integration and Praxis Test – SIPT) koji sadrži 17 podtestova. Uskoro izlazi novi test EASI (Evaluation in Ayres Sensory Integration) koji će biti standardiziran te kolege radni terapeuti u Hrvatskoj sudjeluju u procesu standardizacije.

Principi terapije senzorne integracije su:

• sigurnost djeteta treba biti na prvom mjestu. Dakle, sve treba biti obloženo strunjačama ili nekim drugim mekanim materijalom kako bi dijete ako padne, palo na mekano. Ako je više djece u prostoriji treba paziti kako ljuljačka ne bi ozlijedila dijete. No, prostor je takav da treba biti spreman na moguće ozljede kao i na dječjem igralištu.
• osigurati baš pravi izazov u aktivnosti, odnosno igri (da nije djetetu previše lagan  niti previše težak). Ako je aktivnost previše lagana djetetu tada dijete ne uči iz nje, dok ako je previše teška dijete se može frustrirati zbog neuspjeha. Svaku aktivnost treba individualno prilagoditi djetetu. Terapeut je taj koji prati dijete i oblikuje aktivnost ili okolinu
• poticati “javljanje” adaptivnih odgovora (uspješan odgovor na zahtjev okoline)
• poticati djetetovu intrizičnu motivaciju
• aktivno (ne pasivno!) sudjelovanje djeteta u smislenim aktivnostima. Kako bi se dogodile promjene u mozgu dijete mora biti aktivno, kretati se, razmišljati.
• pratiti dijete uz prilagodbu okoline ovisno o djetetovim individualnim potrebama (koje znamo nakon obavljanja procjene)
• održavanje optimalne razine uzbuđenja djeteta koja je preduvjet za učenje. Dijete može biti previše uzbuđeno te terapeut u skladu s tim mora organizirati okolinu i aktivnosti da tu razinu uzbuđenja dovede na optimalnu razinu. Tada terapeuti često oblikuju aktivnosti bogate proprioceptivnim podražajima, “teškim poslom”. Dok kada je dijete snižene razine uzbuđenja, usporeno, terapeuti oblikuju aktivnosti koristeći ljuljačke, odnosno bazira se na vestibularnom sustavu koji pobuđuje ako su kretnje brže, ali ne i konstantne već uz start-stop način. Naravno koriste i druge sustave ovisno o potrebama djeteta.

Bitno je razlikovati senzornu stimulaciju i senzornu integraciju. Senzorna stimulacija je pasivno zaprimanje podražaja, odnosno dijete je pasivno, dok  senzorna integracija podrazumijeva da je dijete aktivno te da kroz kretanje njegovo tijelo prima različite senzorne informacije.

Terapija senzorne integracije trebala bi se provoditi u za to specijaliziranom prostoru koji ima svoje “propise” u skladu s mjerama vjernosti standarda senzorne integracije (Fidelity in Sensory Integration Intervention Research; L. Diane Parham, Ellen S. Cohn, Susan Spitzer, Jane A. Koomar, Lucy Jane Miller, Janice P. Burke, Barbara Brett-Green, Zoe Mailloux, Teresa A. May-Benson, Susanne Smith Roley, Roseann C. Schaaf, Sarah A. Schoen, Clare A. Summers) gdje je opisano što terapijski prostor mora sadržavati, koliki mora biti, mjere sigurnosti, edukacija osobe koja provodi terapiju, i slično.  Terapiju senzorne integracije mogu provoditi radni terapeuti, fizioterapeuti i logopedi koji su završili program certifikacije za provođenje terapije senzorne integracije.

Cijela terapija treba biti zabavna i poticajna za dijete. Cilj je dakle da dijete samoinicijativno aktivno sudjeluje u smislenoj aktivnosti koja će mu osigurati potrebne senzorne podražaje koji će mu pomoći u organizaciji ponašanja i učenje. Dakle, nije cilj samo ljuljanje ili npr. spuštanje niz tobogan. Kroz terapiju radi se i na poticanju ideacije djeteta, odnosno da sam dođe do neke ideje i da motorički isplanirati kako provesti tu ideju. Terapeuti znaju stajati dok se dijete kreće po prostoru bez intervencije, no to nije samo stajanje jer ne rade. Terapeuti zapravo promatraju djetetovo ponašanje i čekaju pravi trenutak kada intervenirati bez da se nameću djetetu, već podignu djetetovu izabranu aktivnost na višu razinu, odnosno osiguraju mu baš pravi izazov u tom trenutku kada je dijete pokazalo interes za nešto. Dijete nikad ne treba forsirati! Neki terapeuti ne preporučuju da dijete ide u npr. dvije različite ustanove na istu terapiju, odnosno na ovu temu, na terapiju senzorne integracije jer tada dijete može biti preopterećeno, odnosno bombardirano različitim informacijama te se može doći do toga da tada dijete može početi demonstrirati neka nepoželjna ponašanja, može biti zbunjeno jer svaki terapeut koristi i druge alate i pristupe u svom radu, i slično. Djetetu jednostavno to može biti previše, osobito ako je uključeno u još neke druge vrste terapija. Tad je pitanje da li uz sve terapije ima svoje slobodno vrijeme… Njegov neurološki sustav nema dovoljno vremena da mu sve informacije “slegnu”, “poslože se”. Hoće li dijete biti uključeno u terapiju senzorne integracije zaključuje se prema sveobuhvatnoj procjeni terapeuta. Ne treba svako dijete ovaj oblik terapije. Učestalost terapija na tjednoj bazi ovisi o procjeni terapeuta, to je obično 1-2x tjedno, ovisno o potrebama samog djeteta ili nažalost kako sustav nalaže, dopušta. Koliko dugo će dijete biti uključeno u terapiju senzorne integracije također ovisi o procjeni i postignuću individualno postavljenih ciljeva. Ako se ukazuje da dijete nema napretka u ovoj terapiji sugerirat će se za njega odgovarajuća terapija. Kao i u svakoj drugoj terapiji ključan faktor su roditelji, suradnja s njima, jer ipak su oni 24 sata sa svojim djetetom. Roditelji bi trebali provoditi strategije u svakodnevnom životu djeteta kako bi ono moglo što kvalitetnije aktivno sudjelovati u svakodnevnim aktivnostima.

Izvor slike:

1. https://easibritishisles.com/about-the-easi/
2. pixabay.com

Pomoćni izvori:

1. http://ajot.aota.org/article.aspx?articleid=1853019
2. A.C.Bundy, S.J.Lane; Sensory integration theory and practice, 3rd ed; 15.str.; 2019
3. Sensory integration perspective, University of Southern Division of Occupational Science & occupational therapy
4. https://en.wikipedia.org/wiki/Anna_Jean_Ayres