Što je zapravo senzorna integracija? Kako izgleda terapija senzorne integracije i koji su njeni principi? Tko ju može provoditi? Kako bi trebao izgledati prostor za provođenje terapije senzorne integracije? Što terapeuti očekuju od djeteta tijekom terapije? Puno je pitanja na koja ćete nadam se u tekstu pronaći odgovore.

Senzorna integracija je neurološki proces koji organizira osjete iz okoline i tijela te omogućava funkcionalno korištenje tijela u okolini (Ayres, 1972), odnosno senzorna integracija je organizacija osjeta kako bi mogli aktivno i funkcionalno sudjelovati u aktivnostima svakodnevnog života.

Od samog rođenja konstantno zaprimamo različite senzorne informacije pa tako i pri samom rođenju tijekom kojeg dijete zaprima jaki taktilni i proprioceptivni podražaj. Imamo 7 osjetila: vestibularni, proprioceptivni, taktilni, vizualni, auditivni, gustatorni, olfaktorni. Svaki sustav ima svoje receptore preko kojih zaprima informacije i svaki od njih ima svoju “ulogu”. Senzorna integracija je baza za djetetov razvoj. Ako dijete ima poteškoća u obradi senzornih informacija tada neće moći razviti adekvatne vještine grube motorike, fine motorike, imati će problema u aktivnostima svakodnevnog života (kupanju, oblačenju, pisanju, …), samoregulaciji, itd.

Senzorno integrativni proces*

 

Kada bi samo usko razmotrili aktivnost pisanja, ono zahtijeva dobru propriocepciju jer receptori u mišićima i zglobovima pružaju informacije  koliko jak pritisak moramo koristiti (da nije previše lagan niti previše jak). Isto tako bitan je taktilni sustav koji preko receptora u koži omogućuje da osjetimo olovku u ruci i kako bi znali gdje i kako držati odnosno dodirivati olovku, papir. U ovoj aktivnosti sudjeluje vestibularni sustav kojem se receptori nalaze u unutarnjem uhu i šalje nam informacije gdje nam je pozicija glave, vrata i trupa kako bi zadržali stabilno vizualno polje i posturu. Receptori se aktiviraju u unutarnjem uhu prilikom pomicanja glave kako bi prepisali. Naravno pri aktivnosti pisanja bitan je i vizualni sustav  koji treba točno registrirati ono što piše te sudjeluje u pravilnom pisanju. U ovoj aktivnosti postoji komponenta praksije te moramo motorički isplanirati kako kopirati ono što vidimo napisano, gdje to smjestiti na papir. Kada je protok informacija narušen dijete će imati problema u navedenoj aktivnosti, no i mnogim drugima.

Jean Ayres je za disfunkciju senzorne integracije govorila da je to kao neurološka “prometna gužva” koja onemogućuje da određeni dijelovi mozga zaprime potrebnu informaciju te je u nemogućnosti ispravno interpretirati senzornu informaciju. Djetetu sa poteškoćama senzorne integracije je teško procesirati informacije zaprimljene kroz osjetila i nakon nje se ponašati u skladu sa očekivanjima od okoline.

Disfunkcija senzorne integracije*

 

Terapeuti vrše procjenu kroz strukturirano i ne strukturirano kliničko promatranje, roditeljske upitnike (kao što  je Dunn Sensory Profile, Sensory Processing Measure) te kroz standardiziranu procjenu Test Senzorne Integracije i Praksije (Sensory Integration and Praxis Test – SIPT) koji sadrži 17 podtestova.

Principi terapije senzorne integracije su:

  • sigurnost djeteta
  • osigurati baš pravi izazov u aktivnosti, odnosno igri (da nije djetetu previše lagan  niti previše težak) i poticati “javljanje” adaptivnih odgovora (uspješan odgovor na zahtjev okoline)
  • osigurati uspjeh
  • poticati djetetovu intrizičnu motivaciju te da dijete aktivno sudjeluje u smislenim aktivnostima
  • pratiti djetetovo vodstvo te terapeut pri tom prilagođava i mijenja okolinu u skladu sa individualnim potrebama djeteta kako bi mu omogućio senzorno iskustvo
  • podrška optimalnoj razini uzbuđenja

Cijela terapija treba biti u kontekstu igre, mora biti zabavna i poticajna za dijete. Cilj je dakle da dijete samoinicijativno aktivno sudjeluje u smislenoj aktivnosti koja će mu osigurati potrebne senzorne podražaje koji će mu pomoći u organizaciji ponašanja. Kroz terapiju radi se i na poticanju ideacije djeteta, odnosno da sam dođe do neke ideje i da motorički isplanirati kako provesti tu ideju. Terapeuti znaju stajati dok se dijete kreće po prostoru bez intervencije, no to nije samo stajanje jer ne rade. Terapeuti zapravo promatraju djetetovo ponašanje i čekaju pravi trenutak kada intervenirati bez da se nameću djetetu, već podignu djetetovu izabranu aktivnost na višu razinu, odnosno osiguraju mu baš pravi izazov u tom trenutku kada je dijete pokazalo interes za nešto. Dijete nikad ne treba forsirati!

Bitno je razlikovati senzornu stimulaciju i senzornu integraciju. Senzorna stimulacija je pasivno zaprimanje podražaja, odnosno dijete je pasivno, dok  senzorna integracija podrazumijeva da je dijete aktivno. te da kroz kretanje njegovo tijelo prima različite senzorne informacije.

Terapija senzorne integracije trebala bi se provoditi u za to specijaliziranom prostoru koji ima svoje “propise” u skladu sa mjerama vjernosti standarda senzorne integracije (Fidelity in Sensory Integration Intervention Research; L. Diane Parham, Ellen S. Cohn, Susan Spitzer, Jane A. Koomar, Lucy Jane Miller, Janice P. Burke, Barbara Brett-Green, Zoe Mailloux, Teresa A. May-Benson, Susanne Smith Roley, Roseann C. Schaaf, Sarah A. Schoen, Clare A. Summers) gdje je opisano što terapijski prostor mora sadržavati, koliki mora biti, mjere sigurnosti, edukacija osobe koja provodi terapiju, i slično. Terapiju senzorne integracije mogu provoditi radni terapeuti, fizioterapeuti i logopedi koji su završili program certifikacije za provođenje terapije senzorne integracije koji sadrži 4 modula.

 

 

Izvor slike:

Prevedena sa navedene stranice – http://firstchildrenservices.com/do-you-know-me-common-sensory-processing-disorder-symptoms-that-are-easy-to-overlook/

Pomoćni izvori:

http://ajot.aota.org/article.aspx?articleid=1853019

*prevedeno i modificirano – Sensory integration perspective, University of Southern Division of Occupational Science & occupational therapy