Roditeljstvo i samostalnost djece

Roditeljstvo je jedna prekrasna uloga koja iziskuje puno ljubavi, i još ljubavi, responzivnost na djetetove potrebe, zatim strpljenja, dosljednosti i punooo igre. Mnogo osoba se pita zašto se danas radi Science Fiction od „običnog odgoja“, kako smo mi „dobro ispali“ itd itd. No, nitko ne razmišlja o velikim promjenama koje se događaju izmjenom rutine, brzine i stila života kroz vrijeme te kako to utječe na rast i razvoj današnje djece. Mi ćemo se danas osvrnuti na tematiku samostalnosti djece u svakodnevnim aktivnostima.

Danas je jako teško osigurati dovoljno vremena za kvalitetnu igru i provođenje vremena sa svojom djecom. Život je toliko ubrzan i upravo ta brzina može raditi problem u smislu da roditelj zbog manjka vremena sve radi umjesto djeteta kako bi stigli na vrijeme. Roditelji imaju milijun i jednu ulogu uz posao što može izazivati različite osjećaje u njima. Povremeno to može biti osjećaj nemoći i frustracije zbog manjka vremena kako sa djecom tako i za sebe samog jer treba dijete ostaviti u vrtić, treba ići raditi uglavnom 8 sati, neki i više, zatim treba doći po dijete u vrtić, skuhati, i tu je neko vrijeme slobodno za igru, ali dijete je već umorno, spava mu se, tako da od cijelog dana uspjeli ste provesti zajedno svega dva sata kvalitetno i to ako niste preumorni od posla koji možda nosite i kući. Zato tih nekoliko sati sa djecom tijekom radnog tjedna i vikende treba provesti maksimalno opušteno, u veselju, igri, ali i puštanju.

Puštanju da dijete samostalno izvodi svakodnevne aktivnosti, da može učiti.

Kada je dijete uspješno, kada nauči novu aktivnost samostalno izvoditi, možete vidjeti kako gleda u vas s veseljem, referira se na vas, očekuje reakciju. Oslobađa se i hormon sreće, dopamin, serotonin. I tako će dijete ponavljati tu aktivnost dok ju ne usavrši.

Često kroz praksu čujemo da se roditelji znaju tužiti kako njihovo dijete od 4-5 nekad i više godina se i dalje ne želi samostalno oblačiti ili da se ne zna samostalno oblačiti, jesti, da ne posprema igračke za sobom i slično. I u očima roditelja je nekad isključivo problem u djetetu. Međutim, treba stati i postaviti si pitanja. Jesam li u ranijoj dobi djetetu pružao mogućnost i podržao ga u samostalnom izvođenju aktivnosti?Jesam li mu dao/ dajem li mu dovoljno vremena za izvedbu te aktivnosti? Ili sam ga često požurivao, radio umjesto njega kako bi stigli negdje na vrijeme ili kako jednostavno ne bi gubili vrijeme za te aktivnosti koje bi se trebale brzo obaviti? Jesam li mu samo povremeno to omogućavao ili često? I što se događa? Dijete usvoji taj naučeni obrazac i rutinu te sada za postići samostalno izvođenje neke aktivnosti treba više vremena i truda kako bi se taj naučeni obrazac promijenio. Sagledajmo prvo situaciju, razmislimo što smo mi napravili u toj situaciji ili o obiteljskoj dinamici, kako bismo možda došli do odgovora zašto se dijete ponaša kako se ponaša.

Djeca imitiraju još u prvoj godini života. Dok npr. sjede za ručkom s nama za stolom gledaju što radimo i upijaju kao spužvice.

Već rano, tijekom prve godine života željet će sami jesti. Prstićima, kasnije žlicom. Da. Bit će veliki nered. Znamo to. Odvojimo dovoljno vremena za taj proces i zanemarimo nered, podržimo dijete u toj potrebi te gledajmo na to da se dijete uči samostalnosti. Ono želi samo jesti. Mi mu to moramo omogućiti. U suprotnom, nemamo pravo kasnije kad djeca narastu negodovati jer ne žele sami jesti.

Isto vrijedi i za oblačenje, spremanje igračaka.. Zaista se sa razlogom stavlja naglasak na prvu, ali i prve tri godine života gdje je naša zadaća maksimalno poticati dijete na samostalnost. Kada dijete osjeti koliko ono može i kada vidi što sve zapravo može napraviti, već kroz drugu godinu života žele puno toga raditi samostalno i čak odbijaju pomoć (npr. pri penjanju uz stube, spuštanju niz tobogan, trude se obući cipelice, jesti i piti sami, itd).

Dosta roditelja je sklono raditi sve umjesto djeteta misleći kako mu na taj način olakšavaju ili jednostavno iz straha da dijete ne bi npr. palo. Naravno da je sigurnost uvijek na prvom mjestu! Zato ćemo biti uz dijete dok se npr. uči samostalnom penjanju uz tobogan kako bi mogli adekvatno reagirati (dati mu podršku kad zatreba da ima pozitivan feedback, uhvatiti ga ako pada sa visine, biti veseli za njega pri uspjehu i sl.). Na igralištima često vidimo bake i djedove kako posjedaju djecu na ljuljačku, a djeca se mogu sama posjesti, podignu ih na vrh tobogana kako bi se spustili i onda se ne nauče sami uspeti, i slično. Ako djeca borave većinu vremena sa bakama i djedovima pretpostavljamo da se to reflektira i na druge aktivnosti svakodnevnog života što utječe na razvoj djetetovih vještina i samostalnost.

Što se tiče rada sa roditeljima i djecom sa poteškoćama u razvoju, mi kao stručnjaci bi trebali osvijestiti roditelje koliko je važno da potiču dijete na samostalnost u svakodnevnim aktivnostima. Da je pretjerano pomaganje i rad umjesto njih zapravo nije od velike pomoći, kako njima samima tako i djetetu. Nakon opservacije, upitnika i procjene sagledavamo vještine koje dijete ima, djetetove snage, izazove te prilagođavamo aktivnost i educiramo roditelje na koji način možemo djetetu omogućiti da bude što samostalnije. Možemo koristiti različite strategije (vizualnu podršku, sustav nagrađivanja, itd.), prilagodbu okoline, samih predmeta ili aktivnosti kako bi djeca bila što samostalnija u izvođenju istog. Naglasak stavljamo i na promatranje roditelja tijekom izvedbe određene aktivnosti, kada pruže djetetu pohvalu, da li roditelj dovoljno čeka, kada pruža podršku ili je ne pruža u potrebnom trenutku. Često znamo uočiti tijekom npr. presvlačenja ili hranjenja da roditelji koriste televizor ili mobitel te dok dijete gleda crtić oni ga hrane ili presvlače. Ili dijete sjedi na neprikladnom stolcu ili kauču što mu otežava izvođenje aktivnosti. Nekad ni mi sami nismo svjesni što i kako napravimo u datom trenutku tijekom rada sa djecom dok nam ne kaže netko sa strane ili dok se ne vidimo na videosnimci. To je sasvim prirodno i u redu! Dobra suradnja roditelj, terapeut, dijete vodi ka uspjehu!

Najviše se uči upravo kroz aktivnosti svakodnevnog života kao što je hranjenje, presvlačenje, mijenjanje pelena, kupanje, pranje zubi, pospremanje i slično. Zašto? Jer upravo te aktivnosti najviše puta dnevno ponavljamo. Djeca koja su uključena u određene terapije uglavnom idu 1x tjedno po 45 minuta. To nije dovoljno za usvajanje neke aktivnosti svakodnevnog života.

Zato je potrebna dobra podrška i suradnja sa roditeljima koji u svakodnevici mogu ponoviti te aktivnosti puno više puta što dovodi do promjena. Naravno sve treba prilagoditi djetetovoj razvojnoj dobi i mogućnostima.

I zaključimo! Uključimo aktivno djecu u sve aspekte svakodnevnog života (bilo to oblačenje, pranje zubi, jedenje, čišćenje, izrada kolača, stavljanje rublja na sušilo i slično) od malih nogu kako bi podržali njihov razvoj i samostalnost!