Gotovo svakodnevno se suočavamo sa situacijama gdje dolazi do izražaja naša samoregulacija. Zamislite se u situaciji da se vraćate umorni sa posla, a tramvaj je pun ljudi, vruće je, svako malo netko vas gurne, buka je, svako crveno svijetlo na semaforu je vaše, osjetite neugodne mirise… Najradije bi vrištali, gurnuli sve i izašli iz tramvaja. No, kontrolirate svoje misli, osjećaje, odnosno upravljate sami sobom na način da ostajete smireni i to s ciljem da ste brzo kući. Ja osobno imam problem u bučnoj okolini ili kada npr. radi televizor i netko još upali radio. Ako mi je dan bio težak moj izazov samoregulacije dolazi na vidjelo. U ovoj situaciji postoji mnogo komponenti kojima vi upravljate i uspješno se uspijevate regulirati. No, što je sa djecom koja nemaju razvijene vještine samoregulacije? Samoregulacija je temelj za uspjeh te bez nje izostaje usvajanje i uspješnost u svim drugim vještinama!

Samoregulacija je sposobnost upravljanja i kontrole nad vlastitim ponašanjem, mislima, te mijenjanje istih u skladu sa zahtjevima situacije. Uključuje sposobnost inhibicije prvog odgovora, odupiranje od nevažnih stimulansa, te ustrajanje u zadacima čak i kada ne uživamo u njima. Samoregulacija je naša sposobnost održati razinu uzbuđenja u optimalnoj razini. Na primjer dijete se ujutro budi za školu te se mora prilagoditi zahtjevima školske okoline (održavati pažnju, slušati, odgoditi neke potrebe, ne odustajati od nečeg što mu je teže bez frustracije, itd.). Zatim kada dođe kući mora svoj živčani sustav prilagoditi drugim zahtjevima, a navečer i za spavanje. Prilagodba okolini, stalno mijenjanje potreba i zahtjeva od živčanog sustava zahtijeva kompleksno procesiranje u mozgu.

Disregulacija kod beba može jako utjecati na samu homeostazu obitelji i aktivnosti svakodnevnog života, no i samom odnosu roditelj-dijete jer obično roditelji budu preplavljeni i izostaje na kraju osjećaj povezanosti te se krenu razmišljati što rade krivo, a time izostaje intuitivno roditeljstvo. Ta beba je može biti iritabilna beba koja možda u pozadini ima određenih poteškoća senzorne integracije koje nisu prepoznate, a uz određene strategije bi istu tu bebu mogli podržati u regulaciji i time podržati povezivanje roditelj-dijete što vodi ka privrženosti.

Razvoj vještina samoregulacije kreću još od dojenačkog razdoblja, a između ostalog, povezan je i sa okolinom, odnosno odgovorima okoline na djetetove signale te je zato važno jačati odnos, povezanost na relaciji roditelj-dijete od najranijeg razdoblja.
Bronson je 2000. naveo da se razvoj samoregulacije može opisati kao postepeni prijelaz od “kontroliranja” drugih do samokontrole.

Dakle, samoregulacija je sposobnost pojedinca da održi ili ponovno postigne uravnoteženo ponašanje ili fizičko stanje (Emde, 1990.).

Roditelj/skrbnik zapravo utječe na razvoj djetetove vještine samoregulacije. Osoba koja je uz dijete bi trebala biti smirena (ko-regulacija), trebala bi što više pružati odgovarajući odgovor na djetetovu potrebu, što uči dijete od najranije dobi da je ono sigurno te se kroz taj način povezivanja podupire i privrženost. Na privrženost utječu različiti faktori, a manjak privrženosti utječe na različite razvojne faktore što je tema za sebe.

Ne smijemo zaboraviti na podupiranje pozitivnih i nepoželjenih ponašanja u vremenskom periodu od 1-2 sekunde. Kada se dijete smiri treba ga pozitivno nagraditi kako bi povezalo svoje trenutno regulirano stanje sa pozitivnim potkrijepljenjem. Na sve to djelujemo i kroz osjetilne sustave: vizualno (ekspresija lica), auditivno (ton glasa), taktilno (dodirom).

Djeca osjećaju i upijaju kao spužvice. Na primjer, kada ste vi uznemireni, a uz vas je osoba koje je također uznemirena, nervozna, kako biste reagirali? Bili bi još uznemireniji. No, kako bi reagirali kada bi došla uz vas osoba koja je smirena, pozitivna? Ta osoba bi vas smirila, vaša anksioznost bi popustila. Pa tako i djeca. Ovisno i o vašem odgovoru uz dijete će i dijete reagirati. To uključuje i ton, brzinu govora, govor tijela.

Još jedna veoma važna komponenta je ko-regulator. Često je ova komponenta zaboravljena, no veoma je važna.   Ko-regulator je osoba koja je uz dijete te koja adekvatno reagira na djetetove signale.

Isto tako imamo primjere iz prakse u kojima smo shvatili da ako roditelji sve odmah pružaju djetetu, bez neke odgode, uz stalno popuštanje, dobiju sve na gotovo, dijete i nema puno prilika učiti se vještinama samoregulacije. A kako djeca odrastaju, roditelji žele da je dijete samostalnije, da nije toliko zahtjevno, da nema ispade plača, vikanja jer im to uvelike počinje otežavati svakodnevicu. Ne mogu otići u trgovinu, šetnju bez ispada djeteta. Ali dijete dotad nije razvilo mehanizme regulacije te će mu trebati dodatna podrška. U kasnijoj dobi je puno teže djelovati na vještine samoregulacije, no nije nemoguće uz dosljednost i upornost, ali će trebati duže vremena i dobra suradnja roditelj-terapeut.

Dakle, bebe i mala djeca nemaju mogućnost samoregulacije te smo im potrebni mi kao ko-regulatori. Njihov mozak je još nezreo, te kada dođe do disregulacije, aktiviran je primitivni dio mozga. Sve što im tad govorimo, oni jednostavno ne čuju jer se bore sami sa sobom u toj buri emocija koju proživljavaju, ali im zato pomažemo svojom smirenošću, čitanjem i odgovaranjem na signale koje šalju, odnosno svojim postupanjem u tim trenutcima. Treba ih podržati da se vremenom nauče nositi s tim emocijama, a ne zaustavljati te emocije koje moraju proći kroz njih. Ovisno o dobi i očekivanjima za dob, tako postupamo. Nećemo pružati istu razinu i način podrške u dojenačkoj dobi ili sa 2-3 godine.

Mnoga djeca sa problemom samoregulacije, osobito djeca s poteškoćama u razvoju, imaju i problem lošeg senzornog procesiranja i praksije. Dijete može demonstrirati česte emocionalne uspone i padove, iritabilnost, poteškoće sa tranzicijama ili loše reakcije na neočekivane događaje, probleme hranjenja,… Dijete promatramo kroz njegovo ponašanje. Neka djeca imaju velikih problema sa samoregulacijom te mogu demonstrirati nepoželjna ponašanja. Nekoj djeci treba jako dugo vremena kako bi se regulirala.

Strategije za samoregulaciju zahtijevaju višu razinu kognitivnih vještina za rješavanje problema, samoupravljanje, prepoznavanje potrebe za razinom uzbuđenja i održavanje iste, pažnja, organizacija jezika,  radna memorija, organizacija prostora, vremena, cilj, evoluacija strategija. Neke od strategija koje terapeuti znaju koristiti, osim edukacije roditelja o njihovom ponašanju i signalima, interakciji,modeliranju ponašanja, je i uvođenje rutina i strukture u kojima se djeca osjećaju sigurnima i imaju neku razinu predvidljivosti kao i emocionalna podrška (prepoznavanje i imenovanje emocija). Terapeuti često savjetuju roditeljima korištenje proprioceptivnih aktivnosti (“težak posao” kao npr. penjanje, provlačenje, prenošenje nečeg težeg, izvlačenje ispod jastuka, guranje nečeg težeg i slično) koje dokazano utječu na emocionalnu regulaciju i svjesnost tijela. Kada bolje osjetimo svoje tijelo, lakše možemo njime i upravljati (https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC11202221/). Također, masaža i masaža dubokog pritiska aktiviraju nervus vagus (lutajući živac) koji prolazi cijelim našim tijelom. Lutajući živac je jedan od dvanaest kranijalnih živaca koji je ujedno najduži, najveći i najkompleksniji. Povezan je sa različitim sustavima, organima direktno sa mozgom. Neka istraživanja su dokazala kako se na n.vagus djeluje kroz pritisak na receptore koji se nalaze ispod površine kože, ali i na one na koje se može djelovati čvrstim pritiskom. Lagani dodir djeluje ekscitirajuće, dok duboki smirujuće. Također su dokazali kako sve što što na ljude djeluje umirujuće (meditacija, duboko disanje) je povezano sa vagalnom aktivnošću i aktivnošću parasimpatičkog živčanog sustava.

Također mogu se koristiti težinske deke (10% djetetove težine) koja je ravnomjerno raspoređena po djetetovom tijelu i kroz duboki pritisak djeluje umirujuće, uklanjanje distraktora (smanjivanje vizualnih i auditivnih distraktora npr. u mirnom kutu), socijalne pričice koje su jednostavno vizualno potkrijepljene, duboko disanje, kod beba linearno sporo ljuljanje jer ono djeluje smirujuće na naš živčani sustav, duboki ton glasa jer viši djeluje ekscitirajuće,itd.

Ovisno o procjeni terapeuta koriste se različite strategije, no ne postoji recept za isto. Ne mora svaka strategija biti uspješna, te se rezultati ne mogu očekivati ako se strategije ne provode svakodnevno, u svakoj situaciji, svaki put bez obzira koliko je teško. Razmislite samo koliko nama treba vremena da se na nešto naviknemo, koliko našem živčanom sustavu. Tako da trebat će strpljenja i dosljednosti.

Dakle, samoregulacija nije urođena sposobnost, već se razvija kroz iskustvo, podršku i učenje. Kada djeci pružimo sigurno okruženje u kojem mogu istraživati, griješiti i učiti, pomažemo im u izgradnji vještina koje će koristiti cijeloga života. Podrškom njihovom emocionalnom i socijalnom razvoju ulažemo u buduće uspješne odrasle osobe koje ne samo da znaju učiti i surađivati, nego i razumjeti sebe i druge – a to je najveći dar koji možemo ostaviti budućnosti.

Pomoćni izvori:

1. www.education.com/reference/article/self-regulation-development-skill/
2. pediatricdevelopmentcenter.com/specializations/arousal-and-self-regulation
3. http://asensorylife.com/self-regulation.html
4. https://elemental.medium.com/science-confirms-that-the-vagus-nerve-is-key-to-well-being-c23fab90e211
5. S.Jagar, M.K.Zdešić,A.Požgaj; PPT; Stručna podrška u RI, 2018; III.modul; 6,8str.; Zagreb
6. The Development of Self-Regulation across Early Childhood Janelle J. Montroya, Ryan P. Bowlesb, Lori E. Skibbec, Megan M. McClellandd, and Frederick J. Morrisone, Dev Psychol. 2016 November ; 52(11): 1744–1762. doi:10.1037/dev0000159.
7. https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC11202221/

Slika: preuzeto sa reddita