Radni terapeut može zaključiti da dijete ima poteškoća na području praksije uz Sensory Integration and Praxis Test (SIPT) te kliničko promatranje. SIPT je standardizirana procjena koja sadrži 17 pod-testova među kojima se gleda konstrukcijska praksija,  oralna praksija, posturalna praksija, praksija na verbalnu zapovijed, sekvencijska praksija. Tijekom RT promatranja terapeut može zamijetiti da dijete konstantno bira iste igre, da se igra uvijek na isti način, da ne zna riješiti problem, odnosno sam isplanirati kako će npr. prijeći prepreku što možda može ukazivati na izazove na području praksije.

Računajući na baš pravi izazov za dijete, pozitivno iskustvo, motivaciju djeteta te kreativnost terapeuta mogu se sagraditi različiti poligoni koji će od djeteta iziskivati ideju i planiranje za prelazak prepreka i obavljanje zadatka. Pa tako se mogu koristiti ljestve, tobogan, bazen s lopticama, obruč za uskakanje, stijene za hodanje, taktilne podloge, balansne podloge, ljuljačke, greda, pilates lopta, tunel, spužvaste kocke, skuter, stijena za penjanje, trapez, itd. Uz svaki se poligon može, ovisno o djetetovom interesu i ciljevima koji se žele postići, kombinira i igra sortiranja boja, zbrajanja, prenošenje loptica i gađanje koša, vješanje odijeće, slaganje puzzli i slično gdje se radi i na vještinama fine motorike, vizualnoj percepciji, aktivnostima svakodnevnog života, pamćenju, i dr.

U unutarnjem prostoru, u kući, mogu se koristiti predmeti iz svakodnevnog života kako bi se napravio poligon. Npr. od većih kartonskih kutija može se napraviti tunel ili se one mogu postaviti kao prepreka koja se mora prekoračiti. Može se koristiti izolir traka u boji koja će s zalijepiti na pod kao cik – cak put ili se može zalijepiti na zidove tako da se stvori “paukova” mreža te dijete mora isplanirati kako je prijeći da bi došlo do cilja.

Ono što je bitno pustiti dijete da samo dođe do ideje kako prijeći postavljene prepreke, ali ako procijenimo da treba pomoć pokušati ga usmjeriti pitanjima čijim odgovorima bi moglo doći do ideje i planiranja.

U svakodnevici je bitno ne davati djetetu instant riješenja i raditi sve umjesto njega već ga poticati na razmišljanje, nadolaženje na različite ideje, poticanje u rješavanju problema. Pa tako na primjer ako se neki predmet koji dijete želi nalazi izvan dosega hvata, nemojte mu vi dodati predmet, već možete mu reći: “Hajde pokušaj sam! Što ti može pomoći kako bi došao do igračke?”. Na taj način ste ga potaknuli na razmišljanje. Vjerojatno će krenuti gledati po prostoru što iz okoline mu može pomoći da dođe do igračke (ideja), možda stolica. Zatim dijete mora isplanirati kako će tu stolicu donijeti blizu kako bi dohvatio predmet. Možete dati djetetu izazov npr. “Od čega možemo napraviti šator?” ili “Što nam može pomoći da napravimo našu malu kućicu?”. Dakle, opustite se i mašti na volju! Ali čekajte dijete! Nemojte brzati. Ako vidite da je zapeo možete mu dati neki poticaj kako ne bi došlo do frustracije zbog neuspjeha npr. “Ja vidim nešto smeđe boje što bi ti moglo pomoći.”. Ili neverbalno, npr. lagano potapšati predmet koji bi mu mogao pomoći. Neka prenosi potrebne predmete sa jednog dijela prostora na drugi samostalno (osim ako je to neki predmet koji je opasniji jer je sigurnost na prvom mjestu).

Postoji jako puno načina i aktivnosti kroz koje možemo raditi na vještinama praksije.

Za sva pitanja i savjete obratite se radnom terapeutu jer ipak svako dijete je drugačije i svaku aktivnost treba individualizirati.

Izvor slike:

1. pixabay.com