Govor nije jedini oblik komunikacije. Postoje različiti oblici komunikacije koji nadomještaju, odnosno pomažu u nedostatku ili poteškoćama govora, PECS je jedan od mogućih načina. Pokušajte se staviti u situaciju da želite nešto reći, ali jednostavno ne možete izgovoriti ili izgovarate na način koji je drugima nerazumljiv. Na koji drugi način biste pokušali izraziti svoje želje i potrebe? Kako biste se osjećali kada drugi ne bi mogli shvatiti što trebate, što želite?

Pokušajte se staviti u situaciju npr. djeteta sa autizmom koje nema mogućnost govora, gladno je, no ne zna izgovoriti, tj. ne može. Počinje ga obuzimati osjećaj bespomoćnosti kada uvidi da ga drugi ne razumiju, a da on ne zna kako reći što treba. Isto tako i ta druga osoba kojoj se dijete obraća osjeća se frustrirano i bespomoćno jer vidi da dijete ima neku potrebu, a on ne razumije što dijete pokušava reći. Dolazi do frustracije, a frustracija može voditi ka nepoželjnim ponašanjima (plač, vrištanje, bacanje predmeta, autoagresija, itd.). Neka djeca će u toj situaciji povući roditelje za ruku i odvesti do hladnjaka te na taj neverbalni način pokazati što želi, no pitanje je da li je to potpuno funkcionalno, odnosno da li se taj način komunikacije može unaprijediti i poboljšati u još funkcionalniji i prihvaćeniji oblik komunikacije?

Za početak potrebno je da je dijete motivirano za interakciju sa okolinom, da razumije i zna svoje potrebe i želje. PECS je komunikacija razmjenom sličica koja je razvijena 1985. godine kao način alternativne/augmentativne komunikacije za osobe sa autističnim spektrom, no pokazao se kao dobro sredstvo za komunikaciju i sa osobama koje imaju različite druge poteškoće te sa osobama različite dobi, ne samo sa djecom.

Mnogi roditelji su skeptični prema ovom obliku komunikacije misleći da korištenje načina komunikacije razmjenom sličica koči razvoj govora. Zato je potrebno educirati roditelje i upoznati ih sa PECS-om te im objasniti da upravo on potiče govor (u kasnijim fazama i traži da se izgovara riječ i rečenica; uspjeh izgovaranja je individualan i njegovim mogućnostima pojedinca, no PECS je podrška). Različita su istraživanja dokazala kako je PECS podrška da pojedinci uspostave način komunikacije koji će unaprijediti njihovu socijalnu interakciju sa okolinom u različitim uvjetima (škola, dom,…), unaprijediti će se inicijacija komunikacije te će samim tim se reducirati reakcije frustracije, povećati samopouzdanje.

PECS se temelji na Piramidnim pristupom edukacije koji se fokusira na funkcionalne aktivnosti i komunikaciju, snažna potkrepljenja i intervencijske planove ponašanja. Specifičnosti učenja opisane su kroz strukturirane elemente: specifični tipovi lekcija, poticajne strategije, strategije ispravljanja greške i planovi za generalizaciju.

PECS ima 6 faza. Ovisno u kojoj se trenutno fazi osoba nalazi radi se i na dodatnim komunikacijskim vještinama, kao što je traženje pomoći, stanke, odgovore na funkcionalne upute, i dr. Prije svega potrebno je ustanoviti djetetove preference, odnosno uspostavlja se hijerarhija potkrepljivača (što dijete najviše voli, što ne voli) te se sve bilježi u za to predviđenu ček listu. Djetetov napredak kroz svaku fazu kao i djetetove trenutne sposobnosti vezane za potrebe PECS-a se bilježe raznim procjenama i check listama kao što je Check lista kritičkih komunikacijskih vještina, Procjena PECS implementacije vještina, Check liste za praćenje svake faze koja se prolazi.
Terapeut koji provodi PECS mora biti certificiran za provođenje istog.

Izvori slika:
http://www.pecs-canada.com/archive.php
http://www.pecsusa.com/practice.php

Pomoćna literatura:
The Picture Exchange Communication System; Lori Frost and Andy Bondy; 2002, United States
http://www.pecsusa.com